Na današnji dan, 10. svibnja 1978. godine, službeno je probijena Učka. Tog su povijesnog dana radnici zagrebačke 'Hidroelektre' i splitskog 'Konstruktora' pružili jedni drugima ruke kroz otvor tunela probijen minom koju je 5. svibnja, u 4 sata i 15 minuta, ispalila brigada Steve Gostovića. Susret graditelja i minera s riječke strane, koji su prvu minu postavili 28. kolovoza 1976. i njihovih kolega s istarske strane, gdje je prva mina eksplodirala 3. lipnja iste te godine, označio je kraj prvog i najtežeg dijela velikog projekta na kojem je 580 radnika intenzivno radilo gotovo dvije godine.
U te dvije godine radnici su prosječno dnevno bušili 5 i pol do 6 metara planine, što se s obzirom na sastav Učke koja je dijelom građena od slojeva lapora i gline, smatralo izvanrednim rezultatom, u usporedbi s dotadašnjim pothvatima. Za probijanje 5070 metara dugog tunela kroz Učku bilo je ispaljeno oko 90 000 mina, a utrošeno je i 300 tona eksploziva. Gradeći jedan od najdužih i najzahtjevnijih tunela u Europi, radnici su iskopali 467 000 kubika zemlje i kamena, a u tunel je, do dana njegova probijanja, bilo ugrađeno 9000 kubika betona.
Koliko su timovi koji su tada radili na proboju tunela bili stručni, a proračuni precizni, potvrdio je i podatak koji su tih dana doznali novinari Večernjaka, a po kom su se graditelji u zajedničkoj bušotini našli na površini od samo pet četvornih centimetara.
Stoljetni san
Učka, ta 1396 metara visoka planina, ispriječila se s istočne strane istarskog poluotoka. Njeni su prijevoji od davnina bili teško prohodan, ali i jedini prometni pravac kojim se stizalo 's onu stranu' Učke. Stoljećima su, stoga, Istrijani tražili načine da 'zaobiđu' Učku. Želja za prolaskom kroz Učku prvi je put istaknuta još za vrijeme Austro-Ugarske, na Istarskom saboru 1849. godine, a tri i pol desetljeća kasnije, pred Carevinskim vijećem u Beču, tu je zamisao branio dr. Matko Laginja s istarskim zastupnicima. No, bio je to uzaludan pokušaj, jer Monarhija je željezničke pruge gradila na pravcima po vlastitom odabiru, Pula-Trst, Rijeka-Beč, a ništa bolja situacija nije bila niti nakon 1920. godine s Talijanima kojima je, nakon Rapallskog sporazuma o razgraničenju, bila darovana Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres i manji otoci. Nakon godina rata i kapitulacije Italije 1943. hrvatski se narod u Pazinu plebiscitarno izjasnio za priključenje 'matici zemlji', no to mu je priznato tek mirovnim sporazumom s Italijom 1947. godine. Dvije godine ranije, 1945., komisija za granice pri Predsjedništvu NR Hrvatske potaknula je prometno povezivanje Istre s Rijekom te ostalim središtima u zemlji. Izrađeno je tada čak i idejno rješenje u Direkciji željeznica u Zagrebu za gradnju pruge Matulji – Pazin- Poreč, te je proslijeđeno komisiji za utvrđivanje prvog petogodišnjeg plana FNR Jugoslavije. No, nakon što je proučen, projekt je ocijenjen negativno – bio je preskup te je predloženo da se izradi novi koji bi Istru s Rijekom povezivao cestovno.
U ožujku 1949. Tito je na Brijunima obećao da će se i osobno zauzeti za gradnju tunela, no godine su prolazile, a ništa se, po tom pitanju, nije događalo te su se Istrijani odlučili sami krenuti u akciju. Cijeli je poluotok tada složno pjevao čakavsku budnicu 'Ljudi, prišli smo vas zvat, homo Učku sami skopat!'. Nakon što je 1970. u Buzetu, Puli, Labinu, Poreču i Pazinu odlučeno da odgađanja više nema i da će se raspisati narodni zajam za prikupljanje novca za gradnju tunela, Tito je na Brijunima istarskoj delegaciji dao i svoj prilog od 10 000 dinara, uz komentar 'Volio bih proći kroz tu rupu', no ta mu se želja nije ostvarila, jer tunel je pušten u promet godinu dana nakon njegove smrti.
Borba s planinom
Gradnja tunela kroz Učku konačno je započela 1976. godine. S radovima su, s kvarnerske strane, prvi krenuli radnici 'Konstruktora' iz Splita, a šest dana kasnije sa suprotne su strane startali i njihovi kolege iz zagrebačke 'Hidroelektre'. 'Naoružani' krampovima i 'jumbom', koji je na gradilište stigao sa zagrebačkog Velesajma, počeli su bušiti Učku, no planina se nije lako predavala. Trebalo je iskopati na tisuće kubičnih metara zemlje, od čega čak 83 posto vapnenačkih stijena. Ispaljeno je na desetke tisuća mina, a čitavo se vrijeme strepilo od vodenih kaverni i urušavanja. No, na sreću, u petogodišnjoj borbi s planinom niti jedan radnik nije stradao, nije čak bilo niti težih ozljeda na radu te su svi sretno otišli svojim kućama ili na neka nova gradilišta.
VEZANI ČLANCI:
Puštanje u promet
Vjekovna želja stanovnika s obje strana Učke da se prometno bolje povežu, ostvarila se u nedjelju, 27. rujna 1981., kada je pred više od 15 tisuća ljudi službeno pušten u promet jedan je od najdužih cestovnih tunela u Europi - tunel Učka. Preko 900 pjevača iz cijele regije otpjevalo je tog dana obje himne, ali i budnicu 'Ljudi, homo Učku sami skopat'. Slavilo se uz fanfare i roženice, a posebna zvučna kulisa bila je zvonjava sa zvonika svih istarskih crkava, točno u podne, te sirene svih brodova u Puli, Rijeci i na moru. Nakon što je podvukao crtu ispod svih troškova, tadašnji direktor organizacije za gradnju tunela Učka, Aleksa Ladavac, izjavio je da je sveukupno za tunel s opremom, komandnom zgradom i energetikom te dva predtunela i 24 kilometra pristupnih cesta prvog reda s vijaduktima, tunel Matulji i tunel Lupoglav, potrošeno oko 2,1 milijardu dinara, što je bilo čak četiri puta više od predviđenog iznosa.
Upravo su financije i usporile realizaciju čitavog projekta. Naime, novca u proračunu nije bilo dovoljno, jer se istodobno radilo i na mnogim drugim kapitalnim investicijama, među kojima je bila autocesta Zagreb-Karlovac i Zagreb-Okučani, riječka i zagrebačka obilaznica, hidroelektrane Čakovec i Varaždin, HE Krško, mostovi u Zagrebu preko Save, most kopno–Krk, a u to su se vrijeme gradile i brojne tvornice, hotelski kompleksi Haludovo, Babin Kuk, sportski kompleks stadiona i bazena u Splitu itd.
Prometna 'žila kucavica'
Izgradnja tunela kroz Učku, bila je svakako dobra investicija, jer je uklanjanje prirodnih prepreka za Istru imalo neprocjenjivo ekonomsko, sociološko i etnološko značenje. Nova je prometnica postala žila kucavica bržeg i svestranijeg razvoja čitavog tog kraja. Probijanjem tunela kroz Učku naš najveći poluotok postao je bliži za prosječno 30 kilometara, a supermoderna prometnica donijela je i uštedu u vremenu od preko pola sata. Tunel Učka u redovan je promet bio uključen 28. rujna, u šest sati. Posao je tada dobilo 38 radnika koji su radili u smjenama. Odlučeno je da će se prolaz kroz tunel plaćati deset godina, dok se investicija ne otplati. Za osobne automobile stajao je 50 dinara, a za ostala se vozila cijena prolaza određivala prema broju osovina i visini.
U vrijeme gradnje predviđalo se da će tunel biti rentabilan ako njime dnevno prođe između 1500 i 2500 vozila, no još prije Domovinskog rata taj je broj vozila bio udvostručen, a milijunto je vozilo kroz tunel Učku prošlo još mnogo ranije, 2. rujna 1983., točno u 10 i 15 sati. Bio je to automobili registarske oznake RI 102-340, kojim je, iz smjera Rijeke prema Buzetu, upravljao Branko Jugo, iz Viškova. Na izlazu iz tunela vozaču milijuntog vozila uručena je tada monografija tunela Učka i boca Bakarske vodice.
S ukupnom dužinom od 5062 metra, u vrijeme kada je pušten u promet, tunel kroz Učku bio je najduži cestovni tunel u Hrvatskoj, a na tronu je ostao više od dva desetljeća, sve dok ga nisu 'svrgnuli' Sveti Rok i Mala Kapela. No, iako više nije najduži, tunel Učka i danas je jedan od najprometnijih, cestovnih pravaca u Hrvatskoj, kroz koji na godinu prođe oko 4 milijuna vozila i deset milijuna putnika.
Prošle je godine, 18. rujna, svečano obilježen i proboj druge cijevi tunela Učka, duljine 5,63 kilometra. Izgradnja tunela dio je Podfaze 2B-1, što je trenutno jedan od najvećih, infrastrukturnih, cestovnih investicija u Hrvatskoj vrijednosti 200 milijuna eura. Premijer Andrej Plenković najavio je kako će ta druga cijev u prometnoj funkciji biti prije početka turističke sezone 2024., čime će Istra s četiri trake biti povezana s mrežom hrvatskih autocesta.
GALERIJA U Splitu otvorena najviša građevina u Hrvatskoj: 'Sreća da ovaj toranj nije postojao kad sam osvojio Wimbledon'
