Zanimljivo je razgovarati s, uz vjerojatno Luku Modrića, trenutačno medijski najeksponiranijom osobom u Hrvatskoj. Mladog Umažanina, Marka Purišića, koji predstavlja Hrvatsku u Europi. I to pjesmom. I to na engleskom. Pjesmom koja Europi objašnjava kako ljudi u Hrvatskoj prodaju kravu (ne onu, ne brinite, drugu!) kako bi dijete poslali studirati ili raditi što dalje od domovine. I sudeći prema kladionicama, Marko, dakle Baby Lasagna, ima izvrsnu pjesmu. I sudeći prema reakcijama svekolike hrvatske javnosti, već od prvog je nastupa, još na Dori - prvak Europe. Takvi smo u sportskom navijanju, pa sad, evo i na redovitoj godišnjoj šarenoj audiovizualnoj zabavi za Europljane. Nema boljih od nas i sve osim naslova bit će za većinu veliko razočaranje koje će im još dodatno otežati stvarnost u kojoj žive. Ali, ako, inače pristojni, skromni i očito talentirani Marko uspije, očekujte posebnu organizaciju prometa zbog dočeka. Možda vam se uvod čini hladnim, ali tako mi koji teško ponosimo poraze, posebno kad netko predstavlja Hrvatsku, relativizirajući pokušavamo preživjeti, bar do novog stresa, Europskog nogometnog prvenstva. Sad bez cinizma, pjesma je stvarno dobra, Baby Lasagna je poseban na pozornici, tematika, slično prošlogodišnjim predstavnicima, kritična prema društveno političkom trenutku Hrvatske, ali i Europe. Jer, sličnu bi pjesmu bez problema kao svoju himnu mogli uzeti i migranti koji se pokušavaju dočepati europske trave i vode. Ali, mi navijamo, a Marku i ostalima na pozornici je najteže jer smo im natovarili mentalitetom uvjetovani teret velikog uspjeha.
U ekskluzivnom razgovoru za Ekran, Marko, koji je prije dvije godine bio koautor pjesama najprodavanijeg albuma u Njemačkoj, onog grupe Mono Inc., sada iz Švedske poručuje da na Eurosongu više zemalja ima dobre pjesme te da može samo dati sve od sebe i moliti se Bogu. Kojeg često spominje jer vjeruje da mu je nakon mladenačkih ludovanja (a nitko od nas ne zna o čemu čovjek govori, ne?), dao ruku i poveo ga u glazbenu avanturu. Od tada novi junak hrvatske glazbene scene koji je, a nije to nevažno, ne tako davno odlučno i rezolutno skinuo desetke kilograma viška, svaki dan čita Bibliju, piše pjesme za sebe i druge izvođače, zaručio se, obožava mačke i prirodu, vjeruje u ljubav, planira jednog dana živjeti na selu i nada se uspjehu na Eurosongu. Nas je, naravno, zanimalo tko stoji iza kostima i glazbe Baby Lasagne. I još ovo smijemo otkriti, u početku razgovora bio je malo iznenađen pitanjima, ali je na kraju zahvalio na, kako je rekao, "neuobičajenom razgovoru". Inače, Marko Purišić i njegova djevojka Elizabeta Ružić prije dvije godine sudjelovali su i u Večernjakovu projektu Moja.hr, u kojemu se mladi ljudi trude na najljepši mogući način, u samo jednoj minuti, zanimljivim videom predstaviti ljepote svog kraja.
Proživjeli ste do sada 10.600 dana, kako vam se svidio dosadašnji život?
Moj je dosadašnji život bio pun preokreta i iznenađenja, ali bilo je i razdoblja stabilnosti. Jako mi je važno da sam imao temelj, dakle čvrsti i siguran dom i moju obitelj koja je nadvladala sve pa sam se mogao opustiti i baviti se različitim stvarima. Puno mi je značilo da imam taj čvrsti oslonac kojem se uvijek mogu vratiti. Ne mislim, naravno, na novac ili materijalne stvari nego baš na to toliko važno zajedništvo zbog koje smo se i brat i ja mogli na neki način malo testirati u glazbi i poigravati se s raznim projektima. Izgleda da se to isplatilo pa mi, kad se osvrnem na svoj dosadašnji život, prvo pada na pamet mogućnost igre, uz saznanje da imam čvrsto sidro.
VEZANI ČLANCI
Sudeći prema današnjim nastupima, dobiva se dojam da nemate nikakav problem izložiti svoj rad i lik publici i onome što zovemo javnost. Međutim, je li tako bilo uvijek?
Sjećam se prvog koncerta u životu, a nedavno sam shvatio da snimka tog nastupa u istarskom Grožnjanu čak i danas postoji na YouTubeu. Sjećam se da sam imao popriličnu tremu. I moram priznati da je trema iako sam od tog prvog koncerta nastupio još ne znam koliko stotina puta, ostala ista do danas. Ipak naučio sam se s njom nositi bar do razine da me ne sprečava da na pozornici izvedem ono što želim. Možda će nekome zvučati neobično, ali ta trema me istovremeno sputava, ali i tjera dalje. Tremo, ne bojim te se više.
Jedan nešto stariji Istrijan, nažalost pokojni Massimo Savić, priznao mi je da mu je dugo trebalo da na pozornici podigne glavu i pogleda publiku u oči. Kako je bilo s vama?
Sjećam se da mi je neko vrijeme bio problem podići pogled, ali sada sam shvatio da ljudi koji te slušaju vole da ih gledaš. Dapače, svojim pogledom volim katkad izazivati publiku. Ali razumijem o čemu vam je Massimo govorio jer znam da kad koncert ne ide kako sam želio ili pak nešto tijekom nastupa krene po zlu, teško mi je pogledati publiku jer imam osjećaj da oni vide sve to. A dogodilo mi se to nekoliko puta. Međutim, kad sve ide po planu i sve je u redu, onda ih baš namjerno gledam.
Koliko vam smeta industrija, od PR-a, planiranja nastupa i zakupa dvorana, intervjua i ostalih aktivnosti koje su ugrađene između glazbenika i publike? Gibonni mi je rekao da su mnoge od tih razina zapravo svojevrsna smetnja u izravnom odnosu s publikom.
Moram priznati da to prihvaćam bez problema i razumijem potrebu postojanja tog svojevrsnog "lanca" o kojem govorite. Znate, nema svatko od nas vlastitu platformu pomoću koje bi mogao komunicirati s publikom. Ali mogu razumjeti o čemu Gibonni govori jer su mi mnogi, kad mi se počelo događati sve ovo što se zadnjih mjeseci događa, govorili da sam baš ja želio sve to i da bih se morao priviknuti na nove okolnosti. Takva razmišljanja ne prihvaćam jer ja nisam htio slavu, intervjue niti naslikavanja nego radeći glazbu realizirati vlastitu duhovnu potrebu za stvaralaštvom. Nadao se jesam da će se to ljudima svidjeti, ali nikada mi motiv nisu bili slava ili naslovnice. Radio sam ovo zato što je glazba nešto što mi je dobro išlo, čak mislim najbolje od svega čime sam se bavio. Mogu shvatiti frustraciju industrijom, ali shvaćam isto tako i da nije moguće izbjeći tu vrstu izazova. Naime, nije dovoljno samo napisati dobru pjesmu nego je očito cijela industrija tako postavljena da moraš raditi i sve ovo drugo kako bi ta pjesma i moj naporan rad došao do mojih ljudi.
Razmišljate li katkad o tome da ste pjesmom "Rim Tim Tagi Dim", bez obzira na tešku temu koju obrađuje, mnoge ljude od koji neki teško žive, natjerali na neko zajedništvo, smijeh i ples?
Najdraže mi je čuti da sam nekoga kome je teško i ima puno teži život od mene usrećio, pa makar i na te tri minute koliko pjesma traje. Ali, zbog silnih obveza nisam u pravom smislu riječi stigao uživati u tom osjećaju. Nisam, dakle, dovoljno razmišljao o tome iako me jako veseli ako je pjesma djelovala na ljude onako kako kažete. Lijepo je čuti da postoje ljudi koje veseli moj uspjeh i moja pjesma.
Poslijeratna ste i poslijepretvorbena generacija, a ipak pjesma "Rim Tim Tagi Dim" govori o velikom i ozbiljnom problemu odlaska mladih koji u zemlji pa i regiji ne vide perspektivu za život?
Javljaju mi se zajednice hrvatskih iseljenika iz Irske i Sjedinjenih Država, ljudi koji nisu otišli zbog toga što su mrzili domovinu nego nisu u njoj mogli riješiti neke važne egzistencijalne probleme. Kažu da im je moja pjesma pomogla, u isto vrijeme razveselila i rastužila i da su se mogli u njoj pronaći, što je za uspjeh pjesme najvažnije.
Dino Dvornik hitom bi smatrao pronalazak dobrog groovea, Rajko Dujmić, naš najuspješniji autor na Eurosongu, govorio je da pjesma mora imati neku vrst "pogreške" koja se pamti, kao štucanje u "Ja sam za ples". Jesu li ključni aduti vaše pjesme groove i pokreti rukama oko sredine pjesme?
Moguće, jer puno ljudi voli ritmičku frazu koju pjesma nosi u podlozi. S druge strane, ono što sada pali po feštama u klubovima je ta forma pitanja i odgovora, onaj dio u kojem pjeva publika: "There's no going back, ooooooo". Tako i na koncertima dolazi do interakcije jer publika nije samo promatrač, pa i to vidim kao jedan od aduta. Osim toga, pjesma je ugodno nepredvidiva, dakle, ne možeš predvidjeti kuda ide dalje, ali te ne šokira. Kreće se unutar gabarita tipičnih pop aranžmana i spoj je očekivanog, ali i ipak nepredvidivog. Prema reakcijama koje sam čuo, ljudima se sviđa što na pozornici nismo potpuno usklađeni, ima tu i nekih pogrešaka. Pa taj ples rukama, mislim da se po toj Rajkovoj teoriji publika ima za puno toga uhvatiti.
Kako uspijevate pjevati uz onako angažirane pokrete i fizički napor?
Iskreno, nemam pojma, samo molim Boga da ću imati dovoljno daha da završim frazu. Svjestan sam da se na pozornici moram kontrolirati jer znam da ću ako podivljam i zaboravim da sam pjevač a ne gitarist, ostati bez daha.
Dobar dio umjetnika motiv za bavljenje u ovom slučaju glazbom, kažu da vuku iz djetinjstva i mladosti. Kako je bilo u vašem slučaju?
Mislim da su moji napravili najbolje što su mogli, čak i više od toga, pa sam uvijek imao što sam trebao. I drago mi je da sam u nekim teškim trenucima naučio kako je to nemati, pa kasnije i kako je imati. Svoje bih djetinjstvo poželio svakome, iako pri tome najmanje mislim na materijalnu komponentu jer je malo važno što katkada nisi imao igračku koju su drugi imali. Puno mi je značilo što sam imao oko sebe obitelj, čvrste roditelje kojima sam se uvijek mogao obratiti. Ništa od svog djetinjstva ne bih oduzimao jer uvijek kao ljudi, pa i kao roditelji, možemo biti bolji, ali bolja mogu biti i djeca. Djetinjstvo mi je stvarno bilo predivno.
Moram priznati da su me neka vaša duhovna promišljanja i stavovi koje sam pročitao poprilično iznenadili jer znam mnogo starije glazbenike koji niti izdaleka tako ne doživljavaju duhovnost?
Uvijek smo bili katolička obitelj, ali sam se jednog trenutka od svega toga udaljio. Krenuo sam putem svjetovne zabave, ali i ubrzo shvatio da me u tome čeka samo neka ispraznost. Krenuo sam u svojevrsno obraćenje, pokušavam svaki dan napredovati u tom smislu. Nitko mi te duhovne vrijednosti nije posebno usađivao, nego sam imao pred sobom žive primjere u mojim roditeljima. Tata je, recimo, puno čitao, pa sam pomislio da bih, budući da sam na drugoj strani našao ispraznost, odlučio i ja vidjeti što to u tim knjigama piše. Osim u ocu, primjere sam imao i u nekim prijateljima i zaključio da nema smisla ići partijati kad se vrijeme može provesti sadržajnije. Drago mi je da me tako doživljavate jer mi je teško znati kako me drugi vide. Ja sam sebi samo tamo neki lik.
Taj je tamo neki lik, bez patetike, dobio priliku predstavljati svoju zemlju, kao neki Davor Šuker ili Ivica Kostelić. Toliki su ljudi stali iza vas i nadaju se da ćete ih dostojno predstaviti. Jeste li razmišljali o tome ili toga ne želite biti potpuno svjesni da vas ne bi pregazile emocije?
Bolje bi mi bilo da o tome nisam previše razmišljao, ali sam, naravno, shvatio da to nije moguće. Sve je počelo s onim snimkama iz Amsterdama kad se počelo govoriti da hrvatski predstavnik ima velike šanse na Eurosongu. I meni je to stvorilo veliki pritisak jer drago mi je vidjeti veliku potporu i nadu, ali ne sviđa mi se kada je netko presiguran u pobjedu. Jer ja nisam siguran. Znam da ćemo dati sve od sebe, ali znam da je isto tako puno toga izvan naše kontrole, a i ima puno dobrih pjesama i izvođača koje naši ljudi u nadi i veselju nerijetko ignoriraju. Meni je, pak, najvažnije da dam sve od sebe, pa neka bude kako Bog da.
Znam da većina glazbenika ne voli verbalizirati postupak nastanka pjesama. Neformalna podjela, međutim, kaže da postoje autori koji imaju radno vrijeme i oni koje pjesma odjedanput pogodi, kao munja?
Kod mene je to kombinacija jednog i drugog načina. Ja sam prije tri godine imao ludu sreću dobiti posao tekstopisca. Ustajao sam ujutro i kao da idem na posao, pisao cijeli dan, ali katkad se dogodi da te pjesma pogodi baš kako kažete kao munja i gotova je za petnaest minuta. Čuo sam da je veliki hit Beyonce, "Single Ladies", nastao u trinaest minuta. No, spomenutu munju ne možeš čekati jer one nisu česte pa ćeš imati dvije ili tri pjesme na godinu. Treba sistematski puno raditi i nadati se toj munji jer to obično onda ispadne najbolja pjesma. No, opet, znaju i sustavnim prosviravanjem nastati izvrsne pjesme. Pričao mi je član benda u kojem svira moj brat da je njihov najveći hit, pjesmu koju je poslije pjevala cijela Njemačka, "mrcvario" dva tjedna i izgledalo je da od nje nikada neće biti ništa. Dakle, nema tu baš pravila.
Možete li napisati pjesmu za drugog izvođača i njegovu publiku, drugim riječima po narudžbi?
Mogu pisati za druge, ali ako mi daju previše uputa, onda to ne ispadne dobro jer me te silne upute sputavaju. Bolje je kad se nekome sviđa što ja radim pa me pita mogu li mu proizvesti neku pjesmu u tom stilu. Jer ako mi zadaš o čemu pjesma govori, koji instrumenti bi trebali biti zastupljeni, ili kako treba zvučati, onda mi je to previše zahtjevno jer još uvijek nisam u tome tako vješt. Evo, prije mjesec dana imao sam pola dana slobodno pa sam otišao s prijateljem snimiti pjesmu koju je za novi album Baby Lasagne on napisao. Prvi je to put da sam pokušao interpretirati nešto što je netko pisao za mene. Do sada sam izvodio svoje pjesme pa mi je ovo bilo jako teško i tek sada sam shvatio kad su mi neki kolege na Dori pričali koliko je zahtjevno izvesti tuđu pjesmu. Ogromna je razlika u interpretaciji i emociji kad pišeš sam za sebe. Inače volim sjediti danima sam u studiju i pisati pjesme, ali, evo, mogu biti i izvođač, posebno gitarist, što sam bio godinama. Nikada prije, sve do sada, nisam bio bendovski pjevač. No, Eurosong je posebno okruženje, a tek kada uslijede koncerti i turneje, vidjet ćemo jesam li ili nisam za ovo.
Rijetko se govori o tome koliko je Istra bogat rasadnik autentičnih i talentiranih glazbenika?
Baš sam sa zaručnicom prije puta u Švedsku raspravljao kako mi je žao što više ljudi u Hrvatskoj ne prati i ne sluša istarsku glazbu. Pod time prije svega mislim na tamošnje izvođače kao što su Tamara Obrovac, Alen Vitasović, Gustafi, Livio Morosin i ostali. Ti tekstovi imaju u sebi toliko specifičnog istarskog humora. Recimo kad Gustafi pjevaju "Ti i ja, dvi zmije, i vrhi, vrhi Ćićarije", to je toliko smiješno, ali zbog specifičnog dijalekta široj publici to promakne. Jako mi je žao jer mislim da istarska glazba nosi jako puno šarma. Mogu tu situaciju usporediti s time kakav je britanski humor u odnosu na američki. Istarski je humor možda malo čudan, ali uzmite samo kako Tamara Obrovac pjeva o kajgani:
"Ki će peći jaja, jaja
ki će peći jaja je
dal na oko il fritaja aaaaa
dal na oko il fritaja bejbe."
S druge strane, možda činjenica da istarska glazba nije masovno prihvaćena baš održava njezinu posebnost.
Spomenuli ste zaručnicu, koliko je teško sačuvati pravu ljubav u društvu u kojem živimo?
Ne želim, govoreći o ljubavi, ići u neku kritiku društva. U mojoj slici ljubavi, ne samo onoj prema zaručnici, ljubav je naivna. Neki dan mi je jedan prijatelj rekao da su naivan i glup - braća. S tim se ne slažem jer mislim da je naivnost vrlina. Pa neka te gaze i neka ti se smiju. Samo moraš baciti ego jer je upravo u tome tajna održavanja ljubavi. Pusti ego pa makar si i bio u pravu, nema veze, neka te gazi, ali ljubav je naivna i blesava i tako ju ja gledam. Naravno, ako te netko samo gazi, moraš postaviti granice. Ali, općenito govoreći, ljubav je naivna.
Koliko će vam nakon svega biti važno doći doma gdje ljudi vole vas, a ne Baby Lasagnu?
Dugo smo ovdje, čuo sam se s mamom preko video poziva i vidio iza nje more, sunce i šumu. Nije mi baš bilo svejedno. Veselim se povratku, što ne znači da u Švedskoj nisam uživao. No, ja sam tip koji voli biti doma, ne volim baš previše putovati. Nije da mi smeta, ali radije bih ostao doma u svojoj sobi.
Svi koji ozbiljnije i duže pratimo glazbu znamo na što su sve spremne obožavateljice. Kako gospodski izbjeći sve te pokušaje i napade?
To ću vam moći reći ako postanem još veća zvijezda jer mi se još niti jedna obožavateljica nije nametala izravno. Danas takve cure ulijeću na Facebooku i na Instagramu s porukama i to ne otvaram i ne odgovaram i tako to riješim. Nisam još uvijek ni od koga doživio nikakve neugodnosti pa i ne mogu nikome, za sada, ništa prigovoriti.
Kakav vam je današnja Hrvatska okvir za život?
Mogu govoriti o Hrvatskoj samo kao okviru za umjetnost. Znam da može zvučati kao tipično PR-ovsko izvlačenje i Pilatovo pranje ruku, ali nemam pojma o političkoj situaciji. Znam dovoljno da mogu izaći na izbore. A i ja sam imao sreće da sam u svojoj sredini mogao naći zaposlenje i kako tako riješiti stambeno pitanje. Mogao sam si ispuniti želju i ostati ovdje živjeti i raditi. Volim Hrvatsku i ne planiram nikuda otići, što uopće ne znači da krivim ili izdajicama etiketiram sve koji su morali otići.
Postoje u glumi uloge koje čovjeka zauvijek obilježe, htio on to ili ne. Hoćete li ostatak karijere morati opravdavati uspjeh pjesme koju ste izveli na Eurosongu 2024.?
Razmišljao sam o tome i zato smo već poduzeli neke korake kojim ćemo se postepeno odvajati od ove pjesme. Ona će, naravno, ostaviti dubok trag u mojoj glazbenoj karijeri, ali nadam se da će postaviti neku platformu na kojoj ću moći nastaviti raditi. Nadam se da će bar trećina ljudi ostati uz mene nakon svega ovoga i da ću im moći pokazati što još mogu postići u glazbi. Što bude, bit će.
VIDEO Emilija Kokić i Morana Zibar o Baby Lasagni: Žiri je konzervativan, o plasmanu ovisi nekoliko stvari
Ali inače odličan intervju, sviđa mi se način na koji razmišlja, spontano i iskreno, daje primjere iz stvarnog života, konkretne reference, koje međutim nikog ne vrijeđaju i nisu kontroverzne... samo nek je više takih intervjua, a ne onih sterilnih sugornika koji su dosadniji od školskih udžbenika.